Otok
Jurica Pavicic
s., dal croato
Festivaletteratura isola

Jedan antropolog pričao mi je kako je pred nekoliko desetljeća istraživao stanovništvo malog hrvatskog pučinskog otoka Visa. Intervjuirao je stanovnike malog, vinogradarskog sela u središtu otoka koje nosi indikativno ime: Žedna Glava.

Tamo je veli intervjuirao staricu u devedesetim godinama koja mu je u jednom trenutku rekla kako nikad nije vidjela more. Znala je da more postoji, znala je da muški isplovljavaju na njega i da iz obalnih mjesta donose ribu, hobotnice i lignje. Ali to „more“ nikad nije vidjela, iako je bilo daleko jedva sat hoda.

Kad sam tu priču ispripovijedao rođaku koji je ihtiolog, on mi je rekao kako neke ribe poput glavoča čitav život požive u radijusu od četiri metra. Činjenica da netko živi na pučinskom škoju i nije vidio more po njemu nije ništa šokantnija od činjenica koje držimo normalnim: da netko nikad nije napustio Italiju, ili putovao van Europe, ili da neće vidjeti Kinu. Ili ono najbolnije da nitko od nas koji ovo pišemo i čitamo neće vidjeti 22. stoljeće.

Dolazim iz zemlje koja premda oko točnog broja postoje raspre- navodno ima 1239 otoka. Od njih, preko 60 je naseljeno. Moja obitelj podrijetlom je s otoka, provodio sam djetinja ljeta na otoku, moji su najdraži pisci otočani. Kao dijete, gledao bih kako preko kanala svjetla velikog grada na kopnu trepere i pozivaju. Dočekivao bih brodove, gledao kako se s njih iskrcavaju dobra suvremena kulture cement, elektronika, pijanina kako brodovima odlaze mladi, a vraćaju se lijesovi. Gledajući, shvatio sam da je stanje otoka najbolja metafora egzistencije.

Otok je mjesto koje je nepopravljivo odvojeno, iz kojeg vam se uvijek čini da je stvarni, puni život negdje drugdje, a to „drugdje“ može biti Pariz i New York, kao i kopno s druge strane vode. Otok je mjesto s kojeg se bježi. Ali otok je mjesto koje se bira kad se počinje novi život. Poput posade Bountyja, koja je za novi život odabrala pacifičku hrid Pitcairn. Ili njemačke braće Stoltenhoff, koji su se 1871. iskrcali na atlantsku hrid Inaccasible Island (Nedostupni otok) vjerujući da će se tamo obogatiti prodajom tuljanova krzna. Nakon tri godine, razočarane i izgladnjele evakuirao ih je britanski prirodoslovni brod.

Otok je mjesto na kojem najbolje razumijemo da je svaki fizički i socijalni prostor također otok. I da oko svakog društvenog kruga postoji barijera mora. Barijera koja postoji i ako je nismo očima vidjeli, kao što more nije nikad vidjela starica iz Žedne glave.

Tempo fa ebbi occasione di parlare con un antropologo che qualche decennio addietro si era occupato della popolazione di Vis/Lissa, un'isola sperduta nell’Adriatico. Nell'ambito delle sue ricerche aveva intervistato gli abitanti di un paesino vinicolo all'interno dell'isola, noto come Žedna Glava.

Fra le persone intervistate c'era anche una vecchietta di novant'anni che gli disse di non aver mai visto il mare. Pur sapendo che il mare era vicino, che gli uomini ci andavano a pescare portando dai villaggi costieri pesci, polipi e calamari, lei questo mare, raggiungibile in un’oretta di camminata, non l'aveva mai visto.

Quando raccontai questa storia a un mio parente ittiologo, lui mi fece notare che pure certi pesci, ad esempio i ghiozzi, trascorrono il loro ciclo di vita nel raggio di pochi metri. Secondo lui, aver vissuto su un’isola pelagica senza aver mai visto il mare non è più sorprendente di altri fenomeni che invece riteniamo normali: che alcune persone non hanno mai viaggiato fuori dall’Italia o dall’Europa, o che, ahimè, non arriveranno a vedere il XXII secolo, come il sottoscritto e i lettori di questo testo.

Vengo da un paese con circa 1200 isole, di cui poco più di 60 sono abitate. La mia famiglia è originaria di un’isola dove da bambino trascorrevo le estati, i miei scrittori preferiti sono isolani. Dall’isola guardavo le luci tremolanti e invitanti del mondo oltremare. Andavo incontro alle navi che trasportavano beni di consumo, cemento, elettrodomestici, strumenti musicali, navi che portavano via i giovani e riportavano le bare. Stando su un’isola ho capito che essa è la migliore metafora della vita.

L’isola è un luogo inevitabilmente staccato dal resto. Dalla prospettiva dell’isola si ha la sensazione che la vita vera succeda da qualche parte altrove, poco importa se a Parigi, New York o sulla terraferma di fronte. L’isola è un punto di partenza, ma anche di approdo, per iniziare una nuova vita come nel caso del Bounty o dei fratelli Stoltenhoff che nel 1871 sbarcarono su Inaccessible lsland convinti di fare fortuna con le pellicce di foca. Tre anni dopo, demoralizzati e affamati, furono tratti in salvo da una nave britannica in missione scientifica.

L’isola è il miglior luogo per capire che ogni spazio fisico e sociale è una sorta di isola. E che intorno a ogni gruppo sociale esiste una barriera simile al mare. Questa barriera c’è, anche se non la vediamo, così come la vecchietta di Žedna Glava non ha mai visto il mare.



Festivaletteratura

con il sostegno di

Festivaletteratura