Kamen
Olja Savičević
s., dal croato
Festivaletteratura pietra

Na mom jeziku postoji stotinu riječi za kamenje.

Gdje god se okrenem kamen. Kamen je naš od rođenja do smrti, od rodne kuće do nadgrobnog kamena: plemenitost i sirotinja, kultura i divljaštvo, bogatstvo i glad.

Kuću u kojoj sam odrasla od kamena je podigao neki naš pradjed, jer kamen je bio sve što je imao. Takva je većina starih kuća u Dalmaciji – nosivi zidovi su toliko široki da možeš sjediti u prozorima. Naš kaštel uz more je od kamena i naš grad je kamena palača građena za umorne kosti rimskog cara. To je dobar kamen koji upija sunce i daje hlad.

Majka je sišla s kamene planine, prekrivene snijegom, kao vrlo mlada djevojka s jednom jedinom željom : pronaći topli glatki kamen, morsku stijenu ili šljunak plaže, na koji će leći kao gušterica i imati šest mjeseci ljeta. Ostala je čitav život.

Moj muž je doplovio s otoka čiji je kamen korijen u moru i naš sin, čvrst, brz i tvrdoglav, dobio je ime po kamenu. Na minijaturnom škoju - otočiću pokraj otoka, žive klesari i kipari koji iz kamena izvlače oblike ljudi, životinja, ideja. A na susjednom otoku je, kažu, najbolji kamen na svijetu – od bračkog kamena napravljena je Bijela kuća. Na trećem otoku, sjevernije u Jadranskom moru, prvi put je na našem jeziku zapisana riječ uklesana u kamenu ploču.

Vojske su dolazile i odlazile i odnosile su sve, čak i šume, za šumama je s kišom otišla i zemlja, ali je ostajao kamen, dragocjeni materijal za carske i predsjedničke palače, za kneževe dvore, za uglačane gradske kolovoze – kamen koji se nije dao jesti.

Od tog kamena ljudi su pravili suhozide, gromače i naplove, oslobađajući krpe zemlje ili zatvarajući more u bazene i kamen im je tako dao hranu: vino i ulje, smokve, sol. Gradove, luke…

Kamen je bio besplatna igračka i uvijek dostupno oružje. Bio je dobar ili zao, ovisno o ruci koja ga drži.

Ljudi su kamen mijenjali rukama, ali i kamen je mijenjao njih, ostalom im je nešto od naravi kamena.

Zato na mom jeziku postoji stotinu riječi za kamen, od krupnih stijena do najsitnijeg: griža, mrkenta, seka, greda,red, babulj, bovan, imenjak,kamenica, plovućak, kamik, piljak, tupina, lapor, kamičak, šljunak, šoder, saplun, oblutak, ćulak, šakarica, krug, kremen, kremenica, tupina, smrdečac, mramorje, belutak, kongul, škriljac, siga, hripa, mejtaš, bubulj, krš, kuk, stinica, kamić, saso, škalja, fraka, bovanica, binjektaš, sasolino, žalo, cunder, sarbun, sabun, šaldoč, pržina…, neke su od njih.

Nella mia lingua esiste un centinaio di parole per dire pietra.

Ovunque mi giri c'è pietra. La pietra ci accompagna dalla nascita alla morte, dalla casa natale alla lapide: nobiltà e miseria, cultura e barbarie, ricchezza e fame.

La casa in cui sono cresciuta l'ha edificata dalla pietra un qualche nostro avo, perché non aveva altro che pietra per farlo. Così è la maggior parte delle vecchie case dalmate: i muri portanti sono talmente spessi che ci si può sedere sulle finestre. Il nostro castello sul mare è di pietra e la nostra città è un palazzo in pietra costruito per le stanche ossa di un imperatore romano. È una buona pietra che beve il sole e offre ombra.

Mia madre è scesa dalle montagne di pietra, coperte di neve, quand'era una ragazza con un solo desiderio: trovare una pietra calda e levigata, uno scoglio nel mare o un masso di una spiaggia su cui stendersi come una lucertola e avere sei mesi d'estate. È rimasta lì tutta la vita.

Mio marito è venuto da un'isola le cui radici sono una pietra nel mare e nostro figlio, forte, veloce e tenace, ha ricevuto un nome che viene da pietra. Su un fazzoletto di terra nel mare – un'isoletta vicino a un'isola – vivono scalpellini e scultori che dalla pietra plasmano figure di persone, animali, idee. E sull'isola vicina – dicono – c'è la pietra migliore del mondo: la Casa bianca è stata fatta con la pietra dell'isola della Brazza. Sulla terza isola – più a nord nel mar Adriatico – per la prima volta è stata scritta una parola nella nostra lingua, incisa su una tavoletta di pietra.

Sono arrivati eserciti che hanno portato via tutto, anche le foreste, e dopo le foreste è scivolata via con la pioggia anche la terra, ma è rimasta la pietra, materiale prezioso per i palazzi imperiali e presidenziali, per le porte dei re, per le strade lastricate lucide delle città – una pietra che non si poteva mangiare.

Con quella pietra gli uomini hanno eretto muretti a secco, cinte e barriere, che liberano appezzamenti di terra o chiudono il mare in bacini, e la pietra ha dato loro il cibo: vino e olio, fichi, sale. Città, porti...

La pietra era un giocattolo gratuito e un'arma sempre disponibile. Era buona o cattiva, a seconda della mano che la teneva.

Gli uomini hanno cambiato la pietra con le loro mani, ma la pietra li ha cambiati, lasciando loro qualcosa della natura della pietra.

Per questo nella mia lingua c'è un centinaio di parole per dire pietra, dalle grandi rocce ai sassolini più piccoli: griža, mrkenta, seka, greda,red, babulj, bovan, imenjak,kamenica, plovućak, kamik, piljak, tupina, lapor, kamičak, šljunak, šoder, saplun, oblutak, ćulak, šakarica, krug, kremen, kremenica, tupina, smrdečac, mramorje, belutak, kongul, škriljac, siga, hripa, mejtaš, bubulj, krš, kuk, stinica, kamić, saso, škalja, fraka, bovanica, binjektaš, sasolino, žalo, cunder, sarbun, sabun, šaldoč, pržina… queste sono solo alcune.



Festivaletteratura

con il sostegno di

Festivaletteratura